Martina Galinović – Moje makeover iskustvo
Rano sam naučila da bajke ne postoje i da se sa svojim poteškoćama treba hrabro uhvatiti u koštac. Pa ipak, život nam donese svakakve promjene, a neke od njih pokažu da i u svakodnevici postoji čarolija – ako se za nju izborimo.
Zovem se Martina, imam troje djece i kućanica sam koja živi u malom slavonskom selu, Petrijevcima. Iako kod kuće uvijek ima posla – posebno uz djecu – odlučila sam proširiti svoja znanja tako da sam se odlučila educirati za njegovateljicu. Briga o drugima oduvijek je dio mene jer mi je i samoj bila potrebna briga i njega. Naime, nesretnim slučajem, u dobi od dvije i pol godine prolila sam vruće mlijeko po svome tijelu. Nastale su opekotine trećeg stupnja, a liječnici su se borili za moj život. Roditelji su još godinama bili jako zabrinuti za moje zdravlje pa su estetske korekcije pale u drugi plan i nismo brinuli toliko o izgledu, koliko o mom napretku.
Kasnije, kada sam postala svjesna svoga tijela, posebno u pubertetu – jednostavno je bilo prekasno. Uvijek sam skrivala svoj torzo, posebno grudi. Naime, od nesreće jedna mi se dojka nije razvila, a druga djelomično jest pa je bila jasno vidljiva asimetrija. Bilo mi je lakše objašnjavati zašto na jednodijelni kupaći radije nosim majicu, nego prepričavati što mi se dogodilo. Mužu sam priznala za opekotinu tek kasnije – kad se već zaljubio! Onda mu nije bilo spasa.
Nakon tri trudnoće i poroda, svaki put je ostalo ono malo viška kilograma koje nikako nisam mogla riješiti. Danas, sa svojih 37 godina, sve mi više smeta taj nakupljeni višak koji, ma koliko se ja trudila i pazila, ne mogu reducirati. A onda je na popis mojih nedostataka stigao i nos – najprije zbog problema s disanjem koji su prouzrokovali jake migrene, ali i njegova zakrivljenost, ostavljali su ružan dojam u ogledalu. Trebala mi je promjena, novi početak. Nisam bila sigurna od kuda krenuti pa mi je prijateljica savjetovala prijavu na makeover. Mislila sam, ne košta me ništa probati, ali nisam se previše nadala. Već su mi ranije liječnici govorili kako se korekcije na mojoj koži punoj ožiljaka od nesreće ne mogu lako provesti i nisu jednostavne, a i naučila sam se živjeti s njima pa sam se tješila kako neće biti veliki problem ako me ne izaberu. Potajno sam se ipak nadala i sanjarila kako bi to bilo kad bi bilo …
Nije dugo trebalo, saznala sam da sam jedna od kandidatkinja, ali ipak sam nastojala ostati čvrsto na zemlji iako sam bila presretna. Samo mala korekcija, samo malo poboljšanje, samo da uspije – samo sam to htjela. Sama pomisao da bih napokon mogla imati grudi punila mi je oči suzama – radosnicama, naravno!
Dolazak u Zagreb, u Polikliniku, premašio je sva moja očekivanja. Dočekao me cijeli tim koji mi je trebao podariti novi izgled. Prvi među njima bio je dr. Tomica Bagatin koji je savjetovao da najprije korigiramo nabor kapka kako bih dobila otvoreniji pogled, na nosu najprije ispravimo funkcionalni problem s disanjem, a potom bih dobila i pravilan nos koji više ne bi išao ulijevo.
Dr. Dinko Bagatin bio je zadužen za korekciju mojih grudi, popravak asimetrije i popunjavanje, a kako je ustvrdio, bila mi je opuštena i trbušna stjenka pa je odlučeno da će se raditi obrnuta abdominoplastika, liposukcija trbuha i donjeg dijela leđa te deformitet stražnjice. Cijeli popis korekcija činio se vrlo složen, no liječnici Bagatin uvjerili su me kako se nemam čega bojati i kako će sve proći u najboljem redu.
Više sam se bojala da će mi netko doći i reći da je to sve samo san i da od mojih korekcija nema ništa, no uskoro sam vidjela kako je bilo uzaludno tako razmišljati. Opravak je tekao sporo, ali bez bolova i nelagode. Svi su bili divni i pažljivi, brinuli o svakoj sitnici.
Kasniji dolazak u Polikliniku iskoristila sam za posjet nutricionistici kako bih dobila savjete kojima ću svoju željenu figuru održati. Svidjelo mi se što nisam dobila nikakve stroge dijete, samo prehranu i samim time sam bila još više motivirana. A samopouzdanje – ogromno!
Napokon sam se osjećala sjajno kad bih se nekud spremila i otišla – ne sjećam se kad sam to zadnji put osjećala. Možda nikad. Mislim da bez svoje djece i svog tate ne bih nikad uspjela. Klinci su bili bezuvjetna podrška, a tata je brinuo o svim sitnicama, vozio me na preglede i kontrole te hrabrio, kao i uvijek u mom životu. Nova ja, uz takav vjetar u leđa, spremna je za nove pobjede!
